– Piše: Darko Šćepanović –

„Ja sam bio kafanski i više ničjii, i bio pust i prezren – neželjen ko grobar…“, nijesu samo, tek obični stihovi čuvenog crnogorskog pjesnika i boema Vita Nikolića nego i stihovi u koje je stala cijela definicija jednog svojevrsnog životnog pravca pod nazivom „boemija“ – pravca koji je svoje utočište jedino i mogao naći u kafanskoj atmosferi i dušama umjetnika koji su uštogljenim društvenim i moralnim regulama prkosili upravo svojom – boemskom umjetnošću.

Boemi su, oduvijek, bili ona kategorija nikad običnih ljudi, onih koji su žudjeli za slobodom, inspiracijom, promjenama. Nijesu željeli status quo, težili su ekstravaganciji u svakom smislu riječi. Svoj bunt prema malograđanštini i svemu onome što čovječiji duh stavlja u okove, izražavali su stihom, slikom, romanom, pozorišnom predstavom,… Vladajući estamblišment ih je, nerijetko, progonio i prezirao ali im se, potajno, divio zbog njihovog velikog uticaja na široke narodne mase.

Kult boema je, kroz različite forme umjetnosti, čuvan od zaborava. Od prošlih za neke buduće boeme. Vječni podśetnik o boemiji jeste i opera „La bohème“, slavnog italijanskog operskog kompozitora Đakoma Pučinija. Ovo je, po mišljenju mnogih, najpopularnije opersko ostvarenje u istoriji, čiji je libreto nastao prema romanu „Prizori iz života boema“   francuskog pisca Henri Murgera.

Ovo vanvremensko umjetničko djelo koje je zadivilo pozornice širom svijeta, premijerno i sa jednakim oduševljenjem je 21. januara 2020. godine dočekano i na daskama Crnogorskog narodnog pozorišta, u režiji Andree Tocchia i pod dirigentskom palicom Alberta Veronezia.

Radnja opera se odvija oko 1830. godine i to u, nimalo slučajno, Latinskoj četvrti u Parizu i predstavlja život mladih i siromašnih umjetnika koji se bore za svoje mjesto pod suncem. Mladići Rodolfo, Marčelo, Kolin i Šonar su slika i prilika tipične boemije i njene uloge u društvu. Opera pokreće brojna pitanja koja se tiču vječnih životnih vrijednosti kao i problema i potreba mladih: prijateljstva, ljubavi, sreće, tuge, snova, talenta, siromaštva, bogatstva, usamljenosti, ljubomori, patnji, nadi itd. „La Bohème”, takođe,  gledaocima neposredno predočava i stanje umjetnosti i nauke u prošlim vremenima pa tako, za ove oblasti ljudskog djelovanja i stvaralaštva nijesu rezervisani aristokratski veliki saloni bogatog dekora već male, neugledne i hladne sobe smještene u trošnim potkrovljima pariških zgrada.

Naravno, ljubav kao pokretač svega ljudskog na ovoj planeti je lajtmotiv i ove opere. Već u prvom činu (od četiri) svjedočimo rođenju ljubavne romanse između mladog pjesnika Rodolfa i lijepe švalje Mimi. Upravo se na ovaj način htjelo pokazati da su pravi boemi inspiraciju nalazili u njihovim damama, tzv.femmefatale i njima posvećivali svoja djela ali i svoje živote. Takve ljubavi nastajale su neočekivano i bile su izrazito burne.

Nadalje, opera nam prikazuje da je boemija, zaista, omogućavala tzv. dolce vita svojim protagonistima. Oni se zabavljaju, zavode, pjevaju, plešu, zbijaju šale, uživaju u vinu i sl. Kafana im je drugi univerzitet i centar svih zbivanja. Na prvi pogled se da primijetiti da je biti boem bilo prava privilegija i zadovoljstvo. Vječni raj za odabrane.

Međutim, medalja ima dvije strane – Boemija je surova. Boemija je bolna. Boemija je nemilosrdna.

Ni boemi nijesu lišeni taštine i predrasude. Pod uticajem vina, duvanskog dima, uličnih svirača i kafanske atmosfere i oni pate, tuguju, mrze. Percepcija svijeta i smisla im se razlikuje iz noći u noć. Često pod prenaglašenim uticajem emocija stvaraju impresije o društvu i svome mjestu u njemu. To zna da ih odvede u tamne dubine očaja i apatije iz koje je, katkad, nemoguće ugledati svjetlost. Zbog toga je boemija bila teški krst na plećima njenih sinova.

Na kraju, opera se završava onamo đe je i počela – u mansardi i među drugovima. Dominiraju nepokolebljivi duh prijateljstva i smrtni završetak jedne strasne ljubavne priče sa početka. U vrlo tužnoj i emotivnoj sceni, bolesna Mimi umire na rukama svog voljenog Rodolfa. U istom trenutku padaju i zavjesa i suze.

Opera „La Bohème” je na najveličanstveniji način prikazala jednu boemsku sudbinu i ostala vječni omaž svim boemima na planeti. Uz uspone i padove glavnih junaka, publika CNP-a je imala priliku da uživa u ovom genijalnom Pučinijevom ostvarenju i da, bar na trenutak, i sama bude onaj „prezreni“ pobunjenik iz Vitovog stiha. Riječju – boem.