– Piše: Kristijan Vujović –

Proscenijum ili proscenij (grčki: προσκήνιον, proskḗnion; latinski: proscaenium) je prostor ispred same scene, koji je po širini najčešće jednak veličini otvora portala (luka proscenija), po dubini zahvata prostor između glavne zavjese i gledališta, tj. prostor iznad „orkestarske rupe“. Sam termin je složenica 2 riječi pro i scaenium što znači prije scene. Ovaj termin je ušao u zvaničnu upotrebi tek u 19. vijeku kako bi zamijenio francuski naziv avant-scène, a u engleskom govornom području se danas koriste još i nazivi apron i forestage.

Ovaj prostor se koristi kao integralni dio „igrajućeg” scenskog prostora u dramskim, kao i operskim i baletskim predstavama u kojima ne učestvuje orkestar, već se emituje snimljena muzika. On predstavlja okvir u kojem publika iz, manje-više jedinstvenog, ugla promatra događaje koji se odvijaju na pozornici tokom pozorišne predstave.

Proscenij se može smatrati apstraktnom konstrukcijom koja dijeli glumce i njihov scenski svijet od publike koja je došla gledati. No budući da se zavjesa obično spušta odmah iza luka proscenija, ona ima fizičku stvarnost kad se zastor spušti, skrivajući pozornicu od pogleda.

Isti plan takođe uključuje „pad“ u tradicionalnim teatrima modernog doba, s nivoa pozornice na nivo publike,  koji je u rimskim pozorištima imao estetski efekat, često ornamentisan, đe ova mini fasada dobija više arhitektonskih rješenja i veći naglasak nego što je to slučaj u modernim teatrima.

Gledajući sa strane konfiguracije, a u svijetlu proscenija, možemo razlikovati 3 vrste pozorišta i pozornice:

Teatar sa proscenijskom pozornicom je klasičan tip konfiguracije sa proscenijumom klasičnih razmjera. Od italijanske renesanse, najčešći tip pozornice koji se koristio na zapadu bio je upravo ovaj, koji se može nazvati i pozornicom okvira za slike.

Teatar produženog proscenijuma je oblik 20. stoljeća, nadahnut drevnom arenom, stvoren u pokušaju da se prevlada iluzijska pozornica sa pogledom i približi publika glumcima. Na sceni arene mjesta za gledatelje raspoređena su oko središnjeg prostora za igru, a zadnji dio obično ostaje slobodan s kulisnim dijelom kao svojim završnim dijelom. Prednost ima veću intimu između izvođača i publike od proscenija, a zadržava korisnost zakulisnog područja.

Teatar sa centralnom pozornicom (arena) bio je uobičajen u antičkom pozorištu, posebno u Grčkoj i Rimu, ali još uvijek nije bio široko istražen sve do druge polovine 20. stoljeća.

Izvori:

• https://puppet.ru/en/o_teatre/tekhnicheskie_kharakteristiki_maloy_stseny
• https://cpb-us-w2.wpmucdn.com/sites.wustl.edu/dist/3/1128/files/2017/11/stagetypesandequipment-1-2imhfci.pdf
• https://www.researchgate.net/publication/320201196_The_Study_of_the_Proscenium_Area_in_an_Opera_House/fulltext/59d4f3abaca2721f436ff9ef/The-Study-of-the-Proscenium-Area-in-an-Opera-House.pdf
• http://www.spazioscenico.altervista.org/tecno.html
• https://wikipedia.org/