Dio sam one sile koja vječito stremi zlu, a vječito tvori dobro. (Gete – Faust)

– Piše: Sarabela Drljan –

Na ova pitanja ću pokušati da dam sopstveni odgovr kroz istraživanje koje sam sprovela u djelu Majstor i Margarita ali i samog pojma “zla”, na kraju vam dajem test koji sam smislila u vidu priče.

Jedan od najvećih i svakako najstarijih problema na svijetu je zlo. Ta pojava izaziva strah ali je i tabu tema o kojoj se slabo govori (a podjednako je zastupljena u svim kulturama, pa ipak nemamo nova saznanja niti valjana objašnjenja).

Citat koji ste imali prilike da pročitate napisao je Gete ali se nalazi i u knjizi Majstor i Margarita –Mihail Bulgakova.

Ovo je jedno od najčudnijih djela savremene književnosti koje zaokuplja interesovanje čitalaca već desetinama godina. Mihal je ovo djelo pisao od 1928. pa sve do svoje smrti 1940 godine. Pisano je u doba kada je Staljin došao na vlast. Tih godina ljudi su umirali što od gladi što od Staljinove čistke (procjenjuje se da je više ljudi umrlo za vrijeme njegovog režima nego u samom ratu). Bulgakov je bio ljekar koji je dao svoj doprinos tokom rata 1919-te godine. Mada, on je istinski bio pisac, kasnije i dramaturg. Poznata pozorišna djela su bila Zojkin stan, Dani Tribunovih, Batum..

Sama knjiga, Majstor i Margarita nije laka za objasniti, u njoj se dešava “roman unutar romana” dakle podijeljen je na dva dijela, u prvom nam govori o perioduu 30 godina n.e o Ješui Ha-Nocri (Isusu) i Pontije Pilatu, dok sa druge, radnja je smještena u 30-te godine XX vijeka i perioda Staljinovog režima.

Djelo je obilato fantastikom (mitska bića, demoni, Satana), religijom (Novi zavjet) ali i svakodnevnicom i političkim problemima unutar zemlje. Istražujući došla sam do podatka da je Bulgakov pisao djelo koje govori o Staljinovom režimu, o ljudima koji nestaju, mada najzanimljivije je upravo to što je ovo djelo alegorije i sakrivenih značenja, ima malo uticaja masonskih obreda (preobraženja u prosvećene, “bijela večera” nakon iskušenja Margarite..) ali i očitog bunta protiv režima koji je uticao da strada jedan velikan Maksm Gorki (koji je pretočen u lik Majstora, dok je “Margarita” u stvari stan u kome su živjeli Gorki i njegova žena Marija Andrejevna umjetnica MHAT-a, marskista koju je Lenjin građanski vjenčao sa Gorkim), dok je sam Voland po mnogim tumačenjima-Lenjin, koji je došao da izvidi da li su se ljudi promijenili, koliko su postali loši i da im predoči njihove grijehe, on je dakle personifikacija promjene.

Sa filozofske strane ovo djelo se bavi pilatovštinom, dakle kajanjem i krivicom za učinjeno djelo odnosno, za grešku koja je učinjena koja se na kraju mora kazniti. Tri Volandova pratioca – Azazelo (po nekim tumačenjima anđeo / pali anđeo / čuvar (mada, i po mom istraživanju, je anđeo koji je ljude naučio metalurgiji, što me je odmah podstaklo da mislim o Prometeju koji je ljudima donio vatru sa Olimpa – opet povezivanje mitova, kultura ali sa drugačijim imenima), zatim Korovjev – Fagot, kažnjeni vitez koji je tu da otplati dugove Volandu, obučen u smiješno kockasto odijelo, Behemot – mačak koji je sklon prevarama i lažima.

Dakle, ovdje imamo ne samo borbu koja se vodi unutar Rusije – kada se budi svijest ljudi željnih promjena i tihi početak revolucije, već imamo i religijski aspekt (Bulgakov otac je predavao na Kijevskoj duhovnoj akademiji pa otuda i razmišljanja o religiji) i duboko lični, Staljin je zabranjivao njegove predstave i degradirao umjetnike tadašnje Rusije, pa je ovo djelo jedan manifest zla režima koji je bio na tadašnjoj vlasti i glas stradalog umjetnika Maksima Gorkog, žrtve tog istog režima, mada nikako ne smijem zaboraviti da napomenem da je i Majakovski stradao (ubio se 1930.godine) zbog režima koji je uticao na njegovo stvaranje koje ga je otuđilo od društva (okolnosti su i dalje nerazjašnjene jer je sam kritikovao Jesenjina koji se ubio poput kukavice).

Ovdje moram spomenuti da ni dramski tekstovi kao ni sam teatar ne zaostaju za ovom tematikom. Naime, Žan Žene pisac romana ali i dramaturg, nama najpoznatiji po predstavama Sluškinja i Paravani jasno opisuje probleme zla, ali onog iskonskog. U predstavi Paravani koja se smatra za njegovim najboljim dramskim tekstom, Žene se pita: ako je svijet odnosno naša planeta podijeljena na one koji vjeruju u dobro i u zlo onda mi živimo na planeti na kojoj je iluzija da postoji dobro. On je ispitivao na ničeanski način secirajući moral i etiku, uvjeren da između apsolutnog zla i apsolutnog dobra nema razlike već je na kraju, u pitanju samo vizura koju čovjek izabere. U ovom komadu on predstavlja događaje u Alžiru za vrijeme rata sa Francuzima. Taj sukob dva nespojiva svijeta prožetog ekstremizmom, mržnom, zločinima obojen krvlju predstavlja iskonsko zlo u ljudima da mrze ono što ne razumiju. Ako to nije zlo, onda  sam sigurna da nije ni dobro.

Sada se vraćamo na drugo od dva pitanja koje sam vam postavila u naslovu, a to je šta je zlo i ko je kriv?

Zlo / malum se može tumačiti i definisati na više načina, ali postoje dvije glavne podjele a to su: prirodno zlo (na koje čovjek ne može uticati niti je kriv za to – prirodne nepogode, katastrofe, rođenje djece sa anomalijom etc.) i moralno zlo – ponajbolje je objasniti preko primjera koje propagiraju sve monoteističke religije a to je “oglušenje o Božije zapovjedi činjenjem grijeha” zbog vlastitog izbora i odluke za koje je čovjek kriv.

Dakle, ovdje govorimo o kršenju univerzalnih zakona, pravila i normi, nepoštovanje zabrana, koje se moraju kazniti okajanjem, tjelesnom kaznom ili smrću – zavisno od prestupa.

Teisti (da vam ukratko pojasnim – vjera u jednog Boga koji ima brojne atribute: bezvremenost, sveprisutnost, vječnost, dobrota, svemogućnost, sveznanje..) i ateisti (od grčke riječi – α – odrični prefiks, grč. Θεος – Bog; bez Boga u doslovnom prevodu) je, u širem smislu, nevjerovanje u postojanje božanstava, odnosno odsustvo vjerovanja bez utemeljenja empirijskih dokaza o postojanju, dakle skepticizam i kritički stav prema teizmu uz traženje dokaza), se vječito spore oko ovog pitanja, odnosno problema zla.

Jedan od glavnih argumenata protiv teističkog objašnjenja Boga daje Epikur, (što kasnije nastavlja i Hjum) koji glasi:

“Bog ili želi da ukine zlo, a ne može; ili može, ali ne želi; ili pak ni ne može, ni ne želi. Ako želi, a ne može, onda je nemoćan. Ako može, ali ne želi, onda je zao. Ali, ako Bog može i želi da ukine zlo, otkuda onda zlo u svijetu?”

Ovdje vidimo da logički ne može biti oboje, da Bog istovremeno bude dobar ali dopušta zlo. Pokušaj da se riješi ovaj problem je dio teodicije ( (novolat. theodicea — bogoopravdanje; od grč. θεός – bog + grč. δίκη – pravo, pravednost) je grana filozofije i teologije koja pokušava da pomiri postojanje zla i patnje na svijetu sa postojanjem svemogućeg dobrog božanstva). Ustanovili smo da je čovjek kriv jer ima slobodnu volju koja mu je data da bi izabrao, a zlo postoji jer je neophodno da čovjek proživi zlo kako bi nešto naučio i postao bolji, dakle da prevedem, zlo ima vaspitnu ulogu (što me odmah podsjeti na našu poslovicu “batina je iz raja izašla”).

Kada smo teorijski objasnili zlo, da vidimo onda prvo pitanje koje sam postavila: da li zlo služi za postizanje većeg dobra?

Ako je sve dobro i lijepo (a vidimo da nije), koja bi svrha bila iskvariti ljude zlom? Oduvijek sam se pitala da li je Satana / Đavo / Iblis / Diablos / Lucifer sam zao od sebe ili je tu da nas iskušava kao Voland kako bi nam predočio naše grijehe/ greške nebili se popravili?

A ako smo mi svi iskvareni, zašto onda težimo dobru? Jednostavno je a opet i komplikovano. Čovjek živi po moralnom kodeksu, ima pravo izbora i sam odlučuje o odlukama koje donosi, dok sa teističke strane, njegov je život unaprijed određen sudbinom i on tokom života biva iskušavan kako bi se oslobodio sopstvenih nesavršenosti da bi na kraju pošao u raj / eden / džennet /. Mada i ovoj tvrdnji bi se dalo naći kontraargument o tome da, ako je čovjek nesavršen, zašto je nesavršen i da li je njegov Tvorac onda nesavršen? (o ovome više možete pročitati The Internet Encyclopedia of Philosophy, “The Evidential Problem of Evil”, Nick Trakakis).

A sada bi uslijedio logičan rasplet u vidu zaključka, ja ću ga lukavo preskočiti dajući vam jedan mali test u vidu izmišljene priče, na bazi koje ćete moći dati odgovor na dva postavljena pitanja sa početka.

“Porodica broji osam članova od kojih najstariji otac leži na samrti i ne može da radi kako bi prehranio porodicu, majka nema čime da prehrani mnogobrojnu djecu pa šalje dva najstarija sina u obližnje selo da prose hranu jer, najmlađe dijete koje je još beba nije jelo danima i može svakog časa umrijeti. Dva brata odlaze. Prolaze putićem uz rijeku na čijem je obronku šuma iza koje se nalazi selo, ali, bujica je odnijela most, kako preći? Najstariji odluči da se vrati kući, jer ne zna da pliva. Drugi brat odluči da baci prvog u vodu kako bi prešao rijeku. Učini tako. Brat se udavi a on pređe preko njegovog tijela koje je privezao za jedan kamen košuljom, da ga sačeka kada se vrati.

Brat je sakupio nešto hrane i vratio se nazad istipm putem. Beba je preživjela taj dan. “

Dakle, ako neko ne zna da čini zlo, nema krivice.

Ako neko zna da čini zlo, onda čija je krivica?

Onoga što dopušta?

Ili pak, samo tvoja?