Junak je milostivi štit nejakima. ( Sarabela – Ahilejeva srdžba)

Piše: Sarabela Drljan

Kada ste bili sasvim mali, pretpostavljam da ste imali omiljenog akcionog heroja zar ne? Moj je bio Optimus Prime (Transformers) i najviše sam voljela njegovu čuvenu rečenicu kada odlazi na novu misiju pa poziva svoje saborce i govori im: – Autobots rool out! On je za mene bio oličenje pravde, požrtvovanosti i hrabrosti.

Heroji su, slobodno mogu reći, jedan vid prastarog kulta. Na primjer, grci su imali brojna svetilišta herojima, pored onih koja su već postojala za božanstva (ako vas zanima više o ovoj temi, možete pogledati ostatke jednog heroona (ἡρῷον), tj svetišta heroja, u Sagalassosu u Turskoj.) Homer se posebno bavio ovom tematikom u Ilijadi gdje je sve učesnike u Trojanskom ratu nazivao herojima.

Nama su najpoznatiji Herkules, Ahil, Odisej, heroji koji su imali nadljudske sposobnosti kako fizičkih tako i umnih. Zajedničko im je bilo što su bili hrabri, ali, da li su zaista bili heroji?

Heroj je neko ko nesebično pomaže drugima, dovodeći sebe u rizik, nema sakrivenih najmera niti išta radi iz lične koristi, bilo to bogatstvo, slava ( o tome sam pisala u prošloj kolumni, pa ako ste je preskočili eto dobrog razloga da je pročitate sada), ili moći. Po svemu navedenom oni  NISU heroji, samo su hrabri pojedinci koji imaju, barem prema Ilijadi, dobro porijeklo i bogatstvo i narod ih vidio kao polubogove.

Ali, grci nisu „izmislili“ heroja, on je postojao još u pradavna vremena, i mislim da vam njegovo ime zvuči poznato- Gilgameš.

On je postao arhetip svih heroja i brojne karakteristike njegovog karaktera i životnog puta su postale temelj na kojem su se svi heroji gradili, a to su: teško djetinjstvo u kome su ili izgubili roditelje ili su im roditelji nepoznati, nezavisni su i ljubopitljivi, obično imaju jednog prijatelja dešava im se ključan momenat u životu gdje se oni odluče da idu na put kako bi se osvetili, pronašli sebe ili pak spasili svoju državu/grad/ svijet. Doživljavaju katarzu i postaju bolja verzija sebe, dobijaju bitku nakon koje se povlače i odlaze u svoj kraj ili negdje daleko.

Ovakav scenario uglavnom čine 80% holivudskih i evropskih filmova, sa malim začinom u vidu specijalnih moći, vradžbina ili pak životinjskih transformacija etc.

Ipak, nije lako definisati šta je to heroj, odnosno, junak zar ne?

Ja smatram da je heroj nesebični zaštitnih ugnjetavanih i obespravljenih a to bih potkrijepila sa isječkom iz moje priče Ahilejeva srdžba:

„Mmmm mmm mmm mmmm

– Ko se too usudio da prekida naš pooj?

Promuklim glasom utvara neživi heroji ljutito prekoriše vjetar.

– Ja sam vjetar i imam jedno pitanje za vas.

– Reci -odgovori jedan od njih

– Šta je heroj? Ili bolje reći ko je heroj-upita

– Heroj? Ti želiš da ti mi kažemo ko je heroj?! -začuđeno reče jedan.

– Da, reče vjetar.

– Mi znamo jednog heroja najvećim od svih. Sin Tetidin snažan, lijep i pravedan bijaše. Jesi li čuo za heroja boga Ahileja? – upitaše.

– Ahilej? čudio se vjetar, nikada nije čuo za takvo ime niti nekog ko je tako izgledao.

– A šta se njemu desilo?-upita vjetar

Tužni krik prolomi se dolinom; jecaj neživih uplaši sve naokolo.

Vjetar je ćutao.

– U bijesu svome je sagorio. Ljubavi i časti je imao, al’ na ovoj zemlji dobar biti ne može vječno. U visine međ’ bogove se digao. Što se više penjao to je njegovo srce kao oganj plamtilo. Srdžba mu savjest uguši i ljudsko dostojanstvo umanji. Ne uvidje bogoliki da grijeh čini.

Junak na nejakog nikada ne nasrće, i za mrtve poštovanja ima, al’ ga Ahilej neimade. Tu i skonča život svoj.“

Dakle, književnost kao i cjelokupna umjetnost oduvijek je bila privučena herojima/ heroinama. Od Beovulfa do Monte Krista, od Džejn Er do Malog princa, od Herkula Poaroa do Don Kihota, Od Tolstojevog kneza Andreja do Tolkinovog Froda Beginsa, od Hari Potera do Supermena.

Svi oni su žrtvovali sebe zarad drugih, borili se sa spoljnim ili unutrašnjim neprijateljem pa ipak, niti jedan nije isti. Tvrdim da su različiti po karakteru i osobinama iako im se pripisuje arhetip heroja koji sam navela. Jer ne postoji isti čovjek po svim osobinama kao što nema ni istog otiska prsta. Nema identičnog heroja i upravo su oni bili povod da zavolimo i antiheroje.

Da li znate da se Dostojevski smatra za idejnog tvorca antiheroja?

Pa vam je sigurno onda jasniji njegov odabir protagonista i junaka (što nije jedno te isto, jer protagonistu moramo imati u knjizi, heroja ne moramo, niti je svaki heroj protagonista).

Mi danas, kako već spomenuh, volimo antiheroje. Volimo Džokera, Venoma, Deadpool-a, (uz pretpostavku da ima i starijih čitalaca na portalu, napomenuću neke starije antiheroje koje sigurna sam, znate), Don Vito i Majkl Korleone (The Goodfather), Toni Montano (Scarface), Džon Meklejn (Die hard), Max (Med Max), Fantom (The Phantom of the Opera), Hitklif (Wuthering Heights), etc.

Svima njima je zajedničko što su usamljeni cinici, pesimisti, skeptični i otuđeni.

Mi volimo njihove nesavršenosti jer su nam BLISKI jer smatramo da su heroji previše dobri i iskarikirani i tako dosadni, dok su nam antiheroji zabavni. Zato možda volimo Džokera jer se on bori protiv kapitalizma koga predstavlja Brus Vejn, bogataš koji ima sve. Antiheroji su danas u modi.

Smatram da je iza ove višemilionske propagande koja nam se plasira preko filmova i serija i ne samo tu već i kroz knjige, ima svojih korjena u našoj psihi da ne volimo baš da smo dobri niti da je sve lijepo. Svi nam, barem je tako kod nas, govore da ne valja biti „previše dobar“ jer nas neko uvijek iskoristi za svoj cilj. Dakle, naš sakriveni ego nam šapuće da je „siva zona“ najzabavnija i da je sasvim ok biti po malo grešan a po malo sebičan.

Da smo svi dobri, onda kako bi smo učili na greškama i postajali bolji? Ako se ne isprljamo ne znamo da cijenimo čistoću zar ne?

Mada, da vam kažem nešto, ima heroja među nama, samo što oni ne nose plašt. Nisu savršeni ali savršeno obavljaju svoje poslove. Nikada nisu na odmoru, ne misle na sebe, vječito se brinu o drugima, uvijek su tu. Imaju super moć da upiju svu tugu i da iznjedre svu sreću šireći ljubav kroz osmjeh.

Kada ovako posložim riječi, mislim da je taj heroj mnogo veći od Optimus Prajma, meni nekako liči na moju majku…?

A ako pitate mene ko sam lično ja?

„Dio sam one sile koja vječito stremi zlu a vječito tvori dobro“ (J.Gete, Faust).

Ovim već ulazimo u narednu temu…

A vi dragi moji čitaoci, ostajte mi dobr(o)i, nekad eto, priuštite sebi da budite i „sivi“, valja se, kažu.