Prokletstvo zelene čoje

Prokletstvo zelene čoje

Piše: Sarabela Drljan –

Ljubav ne zna za podjele. Ona je nadopunjujuća, prašta, nekad je sklona i kompromisima.

Zašto počinjem ovako pitate se?

Najveće bogatstvo jednog čovjeka je imati pravog prijatelja a najveća mudrost je sačuvati ga. Ako ih pri tom, povezuju viši ideali, želja da zajedno spoznaju svijet i njegove mudrosti onda je to prijateljstvo ne samo lijepo nego i korisno.

Jedno takvo prijateljstvo je opisano u knjizi „Zelena čoja Montenegra“ koju vam danas predstavljam.

Suprotni samo po imenu, ali ne i srcu, jer sve ostalo im bijaše slično. Različite želje al im ćud bi ista, ali znajte da svaki čovjek postoji sam za sebe, neovisan o ma bilo kome, unikatan i neponovljiv.

Takav je bio Zuko Džumhur u očima Mome Kapora o kojem pripovijeda.

Zuko, vječita skitnica nemirna i živa duha; druželjubivi samotnjak; pobožni boem. Na svojim je jedrim plećima nosio istoriju i tradiciju pod jednu, a čitav svijet pod drugu mišku, prkosno koračajući u svojoj kariranoj košulji.

Sa druge strane, Momu pripade sporedna uloga, onoga koji ide i sakuplja životne lekcije, ali, zajedno sa Zukom proživljava najljepše trenutke.

Od Zuka je naučio da živi svaki dan kao da je posljednji, na čemu bi mu i stoici pozavidjeli.

Uporedo sa njim otkrivamo priču o prijateljstvu  kralja Crne Gore – Nikole I Petrovića Njegoša i komandanta artiljerije i prvog tobdžiju Osmanskog carstva – Osman – pašu Sarhoša vjernog sluge Padišaha.

Njihovo poznanstvo datira još iz perioda kada su bili mladi vojnici u prestižnoj školi. Momački život pun nestašluka i lijepih uspomena, čemu se sada sučeljava rat.

Dva stara neprijatelja, odveć umorna od ratovanja se sukobiše na Vučijem Dolu davne 1876.godine. Bitku su dobili crnogorci koji su zarobili turke i odveli ih na Cetinje. Zanimljivo sa istorijske strane, dok sa druge imamo junake koji su vodili brojne bitke, malo nalikujući na Tolstojevo monumentalno djelo „Rat i mir“ ipak, to nije daleka i hladna Rusija, već zemlja u kojoj ponikosmo, naš prag , naša avlija, naše nebo i grude.

Ali, zašto baš Osman-paša, zašto taj trenutak?

Odgovor na njega zna sam Zuko, mada, njegov junak može parirati i Puškinovim, i Bajronovim i Kamijevim likovima jer ih odlikuje jedna zajednička crta – pomirljivo prihvatanje neizbježnog i nezainteresovanost za zbivanja oko sebe i budućnost sopstvenog života.

Momo kaže da: „svaka priča pronađe onoga kome je namijenjena, poput poruke upućene iz dalekih vremena.“

Momu je priča našla preko porodične istorije, čiji su preci bili učesnici ovog rata, možda su sa druge strane i Zukovi ljuti muslimanski hercegovci, Konjičani,  bili na drugoj strani; a možda je, ali samo možda, Osman –paša paravan za sakriveni autoportret samog Zuke.

Slučajnosti ne postoje dragi moji čitaoci, evo i vlastitog primjera. Posle višemjesečne potrage za knjigom napokon sam došla do svog primjerka. Ali, sticajem brojnih okolnosti i obaveza, ona me je čekala na polici, strpljivo, sve do momenta kada pročitah da se ove godine daje predstava čija je premijera zakazana 10.08.2021 godine u Budvi a 21.08.2021 godine je repriza u Beogradu.

VELIKA SCENA „OLIVERA I RADE MARKOVIĆ“

KOPRODUKCIJA SA BUDVA GRAD TEATROM I GRADSKIM POZORIŠTEM IZ PODGORICE

Foto: Dragana Udovičić

REDITELJ I SCENOGRAF: Nikita Milivojević

Foto: Dragana Udovičić

DRAMATIZACIJA: Stevan Koprivica
KOSTIMOGRAF:Jelena Stokuća
KOMPOZITOR:Aleksandar Srebrić
SCENSKI POKRET: Amalija Benet

IGRAJU:
Miloš Pejović
Dejan Đonović
Emir Ćatović
Mladen Nelević
Jelena Simić
Maja Stojanović
Milan Lane Gutović
Andrija Kuzmanović
Andrej Šepetkovski
Marko Živić
Milorad Damjanović
Ivan Zablaćanski
Stefan Radonjić

Dakle, mene je čekao Zuko, Momo, Osman i Nikola da sa njima prođem jedan poseban trenutak u istoriji kao posmatrač iz daleke budućnosti koji stoji sa strane i nijemo posmatra zbivanja. Dok čitam red za redom, ja sam već tamo, i zamišljam scenu:

**

Zima je, nalazim se u sobi broj VI hotela „Lokandi“, 1876 je godine. Na stolici pokraj pisaćeg stola sjedi Osman-paša, izmučen, suvog lica i velikih podočnjaka, ispijajući svoje piće, dok mu posilni slaže veš. Paša je zamišljen, i drži čašu prislonjenu na čelo, hladeći ga, dok iz njega i dalje izbija alkohol od prethodne noći pomiješan sa vonjem dima i znoja. Još jedna izgubljena partija na prokletoj čoji boje smaragda.

Čujem nedefinisane krike, prilazim prozoru kad ispod njega majke i sestre u crnom, kukaju i čupaju kose kunući svog dušmanina i krvnika za smrt oca i sina, brata i ujaka, strica, u daljini crnogorci puše i uprtih pogleda prate svjetlost iz pašine sobe, dok podalje stoje carkse i svjetske uhode, prevaranti i plaćenici da im ne promakne niti jedan pokret zarobljenika u hotelu na Cetinju.

Posilni priđe i polako uze čašu iz pašinih ruku, pridržavajući drugom kaput, vrijeme je za novu partiju, nove gubitke i po neki dobitak. Akšam je, pade noć a sa njim se probudiše i ostali kockari koji hitro krenuše za zveketom novca sa proklete čoje.

**

Cetinje toga doba bi prijestonica i na pragu modernizacije kako političke, tako i vojne i društvene. Mora da je stranim izaslanicima i novinarima bila velika senzacija upoznati jednog pravog pašu. Njegova otmenost i prijatna spoljašnost je privukla simpatije, dok su im u oči upadali kako su ih sami nazivali „varvari i gorštaci“ iz jedne male zemlje. Sigurno je da su osjetili strah ispred muževnosti i neporecive snage junaka velikih brkova, hladnog pogleda i upalih sivih obraza prekaljenim u borbama jataganima, sabljama, glađu i hladnoćom kakvi su bili ondašnji crnogorci.

A paša, on je navikao na njih, pa mu oni bijaše poznati uz duboko poštovanje snage i sposobnosti.

Dok je sa druge strane jenjavao rat pa i slavlje oko pobjede, paša je vodio drugu bitku na zelenoj čoji. Kada je dobijao nije se radovao, kada je gubio, gubio je mnogo. Za tim stolom se vidi ko je kakav i od čega sačinjen. Postojao je kodeks časti i date džentlmenske riječi.

Momo Kapor i Zuko Džumhur

Handžare su zamijenile karte.

Kockare nekada i sreća sustigne, ali kratko. Mada je to Dostojevski podrobno opisao u svom djelu „Kockar“ ono je ipak uglađeno i prečišćeno stilom i formom, dopadljivo i prijemčivo za čitateljstvo. Čoja nije, ona je sirova, ona je pripovedačka i opominjuća. U njoj nema opravdanja niti straha od Boga da kockar čini grijeh. To je samo igra, barem tako kažu.

Ali, ta smaragdna opijajuća čoja za sobom povuče isto toliko junaka koliko li i svaki rat. Ovdje ulog nije krv i meso, već duša.

A po vama, šta je veća šteta izgubiti, dušu ili tijelo?

Pašina iako u zarobljeništvu, bi pušten na slobodu. Njegova čast bi pogažena, jer se rpočulo da je pijan vodio borbu i da su zato izgubili.  U ime prijateljstva i ljubavi, kralj Nikola mu napisa pismo kojim navede da se borio do samoga kraja hrabro i da se predao jer je izgubio municiju, dokument su potpisale sve vojvode koje su učestvovale.

Paša ode za Kotor, kralj Nikola u istoriju.

Mada, kraj jeste tužan, jer Osman stavi život na kocku, „još ovaj put“ ali neminovno bi da izgubi.

I tako se završi priča o junaku iz davnina, dok je ovaj naš Šejtan-efendija kako su zvali Zuku odbolovao i nedugo zatim umro, sada već davne 1989 godine, sahranjen u Konjicu, zajedno sa svojima.

Povezanost naroda ovoga prostora će zauvijek ostati upetljana kao Gordijev čvor.

Niti jedan niti drugi ne napustiše ovaj svijet a da ne istabanaše poprijeko svaki njegov kutak. Šarmantni gubitnici velikog srca, hedonisti i grešnici, ali prkosno hrabri i istrajni do samoga kraja. Oboje sada leže pod zemljom a priču o njima nose pokolenja.

Da vas podsjetim na početak kada spomenuh ljubav. Ni prijateljstvo ne zna za razlike, njoj je svejedno bili to Momo i Zuko, Osman i Nikola ili ma koji drugi.

Uživajte u životu kao da je svaki dan posljednji jer, izvjesno je samo da je smrt konačna.

Memento mori- sjeti se da ćeš umrijeti.

Ali sad već ulazimo u drugu priču, a o tome ćemo naredni put.

Message
x