– Piše: Vukašin Pođanin –

Premijera predstave „Kontraevolucija“ koja je nastala po tekstu i u režiji Obrada Nenezića, premijerno je odigrana 11. februara u Sali DODEST-a.

U predstavi čiji koproducenti su JU „Zahumlje“ i KIC „Budo Tomović“ uloge tumače: Jovan Dabović, Slavko Kalezić i Đorđe Tatić. Kostim i scenografiju je radio Darko Musić, muziku Nedjeljko Pejović, a ton i odabir muzike Ivan Zirojević.

„Kontraevolucija“ predstavlja duhovitu dramu koja obiluje elementima tragične farse i apsurda, u ovom slučaju se konkretno bavi istraživanjem ljudske mašte i izdržljivosti, evolucijom čovjeka i njegovog stvaralaštva, u ovoj predstavi prevashodno androida i njegove ljepše polovine – ginoida.

U toj evoluciji učestvuju nauka, tajne službe, religija, teorija zavjere i zdrav razum. Sukobom tih beskrajnih pojmova dolazi do komedije situacije i karaktera.

O predstavi i radu na njoj za portal Pozornica.me govorili su glumci iz predstave „Kontraevolucija“

Šta Vas je najviše inspirisalo tokom kreiranja predstave „Kontraevolucija“?  Da li je to stanje u društvu? Da li ste mislili na brze promjene koje su dio današnje svakodnevice, u smislu socijalnih promjena društva koje nesumnjivo brzo gura naprijed iz dana u dan?

– Priznaću da je ovo višeslojno značajan proces za mene. Iskazao bih veliku zahvalnost Obradu Neneziću (piscu komada i reditelju) na povjerenom zadatku tj. na povjerenoj ulozi PROJEKAT koji mi je otvorio nove vidike sopstvenih glumačkih sredstava i prilagođenja. Proces koji je odisao neiscrpnom količinom posvećenosti i istinske želje da svako od nas uradi zadatak i doprinese kreiranju jezgorovite predstave koja u sebi nosi erupciju Obradovih ideja i autentičnih glumačkih rješenja, kako mojih tako i glumačkih rješenja mojih dragih kolega Đorđija Tatića i Jovana Dabovića. I te kako mi je stanje u društvu poslužilo kao inspiracija za stvaranje uloge. Kada sam pročitao tekst, prvi utisak (koji, suštinski, rijetko prevari) govorio mi je da ćemo uspjeti u misiji. Predstava se bavi našom surovom realnošću koja je umnogome neizvjesna. Realnost koja zabrinjava. Realnost u kojoj se čini da mjerila vrijednosti ne postoje. Sve se brzo odvija. Nemamo dovoljno vremena. A vrijeme je najdragocjenije. I šta je danas čovjek? Jedna od poruka predstave jeste da je čovjek čovjeku čovjek. A da li je tako? Svako zdravorazumsko biće kojem je stalo do istinskog napretka često je izloženo patnji. To biće pati jer svjedoči užase kojima je okruženo. Jaki opstaju. U to sam siguran. Ova predstava se bavi, između ostalog, i odnosom tj. sudarom nauke i religije. To vam dođe kao sudar titana. Za mene ova predstava jeste sudar titana – kaže Kalezić.

– Mislim da je prava adresa za ovo pitanje reditelj, ali, daću odgovor kao glumac i dio divnog tima u kojem sam imao priliku da radim. Odgovor na ovo pitanje jednim dijelom leži u imenu predstave „Kontraevolucija“. Dakle, to nije napredak. U tehnološkom smislu da, u društvenom, socijalnom…u regresiji je, i te promjene su toliko brze da ih nekad nijesmo ni svjesni. Nije slučajan tempo-ritam u kojem igramo predstavu, dinamika i intezitet promjena koje se dešavaju u likovima i medjusobno, implodirano, koje eksplodira u podtekstu predstave. Na nivou su nestvarnog, odsanjanog, a stvarne su i te kako. To je stanje na globalnom nivou. Nekada smo to gledali u filmovima, mislim na društveno-političku zbilju, medjuljudske odnose… smijali se tome kao izmišljotini. E, ta izmišljotina je danas na snazi i svijetom vladaju ljudi koji izgledaju i ponašaju se smiješno, često i prijatnog izgleda, a veoma su opasni, spremni na sve i svašta (tajni agent Jeromonah Ilarion). I dok se okrenete neko vas je usmjerio da manipilišete sobom, da  perverzno destruirate i urušavate svoje vrijednosti i stvarate nove, najčešće one koje odgovaraju drugima. Gubi se individualizam i postajete dio „stada“ koje opijeno, slijepo vjerujući, ide ka toru. Višeslojna je i kompleksna tema – dodaje Tatić.

– Inspiracije za sam rad imam na pretek, konkretno za ovaj komad okolnosti su bile takve da sam ja ovaj naslov trebao da radim i prije tri godine, doduše u drugačijem obliku je bio ovaj komad. Sada je on anagažovaniji, višeslojniji, potpun je. Nema nepravde u smislu „izostavljanja“ problema… sve smo obuhvatili. Ekipa koju smo sklopili je fantastična, tako da uživamo u radu i igranjima – kaže Dabović.

Koliko Vas konkretno zanima mišljenje publike o savremenom razvoju čovjeka i svijeta uopšte i da li ova predstava ima prevashodno za cilj da probudi empatiju i kritičko razmišljanje čovjeka prema drugim ljudima u cilju usavršavanja i napretka?

– Svi koji prate moj rad znaju da sam čovjek od stava i da ne odstupam od svojih principa. Imam svoj pravac. Kako životni tako i poslovni. Imam stil a stil je jako važan. Uvjerenja koja su bazirana na istinskim životnim principima. U odnosu na sve ovo, reći ću da me interesuje mišljenje publike. Kada smo proces privodili kraju, nakon jedne od generalnih proba rekao sam da jedva čekam da osjetim publiku. Da čujem mišljenja. U predstavi se krije mnogo poruka, ideja, pozitivnog šoka koji na mene utiču djelotvorno. I kao glumca i kao čovjeka. Bez obzira na to, stalno mi se vrzmalo po glavi kako će publika da reaguje jer predstava specifična. Već smo odigrali tri predstave i ne mogu da opišem koliko je svako igranje bilo različito zahvaljujući i publici. Naravno, uvijek igramo onako kako je izrežirano, glumački odnosi koji su dogovoreni ali priznaću i da nas publika na neki način osvještava svojom reakcijom. Predstava je pravi rolerkoster emocija. Publika koja je zamišljena i koja se smije. Mnogo mi je ljudi pisalo nakon igranja. Jedna gledateljka mi je napisala da je nakon predstave bila tužna jer je osvijestila u kakvom društvu živi ali da će da se bori jer joj je predstava dala vjetar u leđa. Kako je sve to čudno, zar ne? Za mene je sve čudo. Cilj nam je da probudimo ljude. Da budu dosljedni sebi. Da ne podilaze masi. Da ne dozvoljavaju da budu izmanipulisani – smatra Kalezić.

– Uvijek i glumca i reditelja, pisca… umjetnika, interesuje šta misli publika. Zbog njih se i radi sve to. Pozorište jeste u nekoj slobodnoj definiciji ogledalo društva. Njegova funkcija je jednim velikim dijelom da stavi pred publiku stvarnu sliku društva, ono unutrašnje, što promakne čovjeku u svakodnevnim obavezama i rutini bivstvovanja. To je kao razlika izmedju fotografije i slike. Slikar izbacuje na površinu unutrašnje, emotivni sklop trenutka, zbivanja, odnosa… u društvu. Angažovane predstave imaju u većini slučajeva taj cilj, ne nude odgovor, ali djeluju osvješćujuće, opominju i upozoravaju. Ova je došla u pravo vrijeme, jer zapadamo u stanja raznih fanatizama i ekstremizama. Drago mi je što kao glumac, uz Obrada kao pisca i reditelja i Jovana i Slavka, kao glumce, mogu da progovorim igrom i pozorištem o svemu tome – kaže Tatić.

Cilj nam je ne da zamislimo bar jednog čovjeka, da bar jednog nasmijemo i još jednog oduševimo, a sljedećeg naljutimo. Jedino tada možemo reći da smo uradili naš zadatak, jer je cilj da ljudi kritički razmišljaju prema sebi, a onda prema drugima. Prvo u svom dvorištu makneš korov, pa tek onda kod komšije, ako traži. E tek onda može doći do empatije i boljih međuljudskih odnosa – smatra Dabović.

Odaziv publike je veliki i da li ste se tome nadali i koliko ste zadovoljni ovolikim interesovanjem?

– Živimo u vremenu ograničenja. Živimo u vremenu tjeskobe. Pozorišta su dugo bila zatvorena. Ljudi su željni pozorišta. Željni su produktivnih predstava. Smatram da je predstava „Kontraevolucija“ prijeka potreba za sve ljude koji imaju potrebu da se očiste od prljavštine vremena u kojem živimo. Predstava „Kontraevolucija“ je za mene duševni praznik i vjerujem u njeno decenijsko trajanje – navodi Kalezić.

– Glumac je bez publike mrtav. Mislim da oni to znaju, i dolaze u tom broju, da bi nas održali u životu. Nakon godinu dana bez publike, bila je, i još uvijek je posebna energija izmedju nas. Sinoć smo igrali drugu reprizu „Kontraevolucije“, energija u vazduhu, atmosfera u sali, bila je kao da su se publika i glumci zaljubljeni jedni u druge zagrlili i ne puštaju jedni druge iz zagrljaja. Bili smo jedno. Nije se nikome išlo iz DODESTa, podjednako, ni nama glumcima ni publici – kaže Tatić.

– Iskreno mi smo napravili takvu energiju, takav suživot na sceni, da mi prevashodno uživamo dok radimo. I da, nadali smo se da će publika biti željna pozorišta prevashodno, a onda naše predstave. Kao ekipa i pojedinačno mnogo smo zadovoljni interesovanjem ljudi za našu predstavu. Iskreno se nadam da ćemo igrati dugo – zaključuje Dabović.