– Autor: Darko Šćepanović –

Iako „dječija mašta može svašta“, veoma je rijetko da nam se želja iz najranijeg djetinjstva o budućem zanimanju baš može pretvoriti u stvarnost onda kada zakoračimo u svijet odraslih. Da li je za to potrebno ozbiljno pregnuće volje i rada ili ima nečega i u zvijezdama? Naša sagovornica, Anđela Marunović, jeste mlada dama koja je dovoljno vjerovala u svoj dječiji san o pozivu glumice, pa danas, kao studentkinja III godine Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, odlučno korača da, nekad davno zamišljenu želju, pretvori u najljepšu realnost. Iako je porodično orijentisana ka svijetu umjetnosti, Anđela ličnim talentom, trudom i znanjem ostvaruje zapažene uspjehe na studijama glume, ali i izvan zgrade svog fakulteta. Svakako, svijetla brojnih pozornica tek čekaju na nju, pa šarmantnoj umjetnici želimo mnogo uloga i još toliko aplauza.

Anđela, ti dolaziš iz porodice umjetnika. Tvoj otac, glumac Slobodan Marunović, važi za doajena Crnogorskog narodnog pozorišta, brat Blagota bavi se režijom i produkcijom, a brat Danilo je reditelj. Prema tome, otkud potiče tvoje interesovanje za glumu?

» Nedavno sam, u svojoj kući, pronašla intervju od prije 17, 18 godina, gdje je učešće uzela cijela moja porodica. Ja sam tada imala svega 3. godine, ali sam, na pitanje novinara čime želim da se bavim kada odrastem, odgovorila: „Glumica!“. Međutim, tokom odrastanja je moja želja bila potiskivana, jer sam od porodice uvijek dobijala opravdane argumente zbog čega je nezahvalno baviti se glumom u Crnoj Gori, naročito za ženu, što je, nažalost, istina. Počela sam da razmišljam o diplomatiji, jer je govorništvo nešto u čemu sam uživala tokom srednje škole, međutim, ta faza nije dugo trajala. Kako je ljubav prema glumi ponovo preovladala kod mene, sjećam se da mi je otac govorio, ako baš moram da se bavim umjetnošću – neka to bude režija, da imam predispozicije za nju i da ona prevashodno daje veću slobodu i „nezavisnost”. Po prirodi sam vrlo racionalna, i ovo je bila jedna od rijetkih odluka kada sam poslušala intuciju. Kada sam im saopštila da je to moja konačna želja i da neću odustati od svog nauma, od njih sam dobila potpunu podršku i apsolutnu vjeru u sve što radim.

Iako tvoja glumačka karijera tek treba da nastupi, možeš li reći šta to glumu čini drugačijom u odnosu na ostale umjetničke profesije?

» Glumac kao jedini instrument ima samog sebe. Osnovni alati su govorni aparat i tijelo. Svaki novi život koji glumac stvara oslanja se na ono što nosi iznutra. Zbog toga je za nas važno da smo u „treningu promatranja svijeta” kroz knjige, filmove, predstave, društvene pojave, prirodu…

Trenutno si studentkinja III godine Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, odsjek – gluma, u klasi profesorke Dubravke Drakić. Koliko si zadovoljna kvalitetom obrazovanja koje nudi ovaj fakultet? Postoji li nešto što bi se moglo poboljšati kada je riječ o radu sa studentima?

» Naš fakultet je, sam po sebi, specifičan i drugačiji od ostalih. Međutim, jedna stvar koja ga karakteriše i dodatno odvaja jeste ogromna posvećenost većine profesora i želja da nam pruže najkvalitetnije obrazovanje, poput svjetskih škola glume. Na Fakultetu dramskih umjetnosti vlada poseban i vrlo prijateljski odnos između studenata i profesora, uz poštovanje pravila, što se podrazumijeva. Ja tu vrstu pristupačnosti cijenim, jer je izuzetno rijetka. S druge strane, kada bih bila u prilici da nešto poboljšam, to bi onda, definitivno, bila zgrada u kojoj je naš fakultet smješten. Fakultet se nalazi u zgradi nekadašnjeg turskog poslanstva, koja nije prikladna za naše studije. Decenijama se govori o izgradnji novog objekta, ali izostaje konkretna akcija.

FDU je iznjedrio veliki broj glumaca koji su dali doprinos poboljšanju cjelokupne kulturne i umjetničke scene Crne Gore, ali i regiona. Prema tome, šta tebe najviše motiviše prilikom učenja?

» Kada se bavite onim što volite, to je dovoljna motivacija. Neću reći da je uvijek lako, naprotiv, zahtijeva velika odricanja i još veću posvećenost, što na kraju dana rijetko osjetim, jer sam okružena ljudima koji vjeruju u mene, podržavaju me i ne zamjeraju moju odsutnost tokom studijske godine. Zahvalna sam na toj privilegiji, jer mi olakšavaju procese kroz koje svaki student glume prolazi, a koji nijesu jednostavni.

Kako komentarišeš stanje kulture u Crnoj Gori?

» Nema napretka godinama. Kultura je uvijek najbolje oslikavala stanje u društvu. Smatram da je na našem primjeru, nažalost, ova teza potvrđena. U Crnoj Gori, kultura ima, prije svega, užasno mali medijski prostor. Takođe, mladi ljudi rijetko idu u pozorište, što je, opet, jedna od posljedica lošeg obrazovnog sistema. Zbog toga je na nama koji se bavimo i koji ćemo se baviti ovim poslom, velika odgovornost da mijenjamo loše trendove. Šekspir je rekao: „Svijet je zanimljiv onoliko koliko smo mi radoznali.” Sigurna sam da bi se svi zaljubili u pozorište ako budu dovoljno radoznali da, makar, odgledaju tri predstave. Jedna od njih će, bez sumnje, ostaviti utisak i probuditi im neku emociju, podstaći ih na promjenu, uplašiti ih ili isprovocirati, a to je najmanje što dobra predstava može da „uradi” čovjeku.

Aleksandar Ivanovič Hercen, ruski filosof i književnik, je zapisao: „Pozorište je vrhovni autoritet za rješavanje životnih pitanja.“ Šta ti misliš koja je uloga pozorišta nekad i sad?

» Za mene je pozorište najvažniji oblik umjetnosti, najprije, zbog toga što je živo, što provocira i uzbuđuje. Pozorište postoji više od dvije i po hiljade godina i do današnjeg dana nije promijenilo svoj izvorni oblik. Ono je neophodno i moćno. Njegova uloga nije da zabavi, već da opomene i probudi ono što nijesmo ni znali da nosimo u sebi.

Ti si zapažen nastup, na daskama koje život znače, ostvarila u ispitnoj predstavi „Bliskost“. Kako i na koji način si doživjela ovo svoje pojavljivanje na sceni?

» „Bliskost” Patrika Marbera je naša ispitna predstava sa II godine i moj prvi susret sa ulogom u predstavi. Ono nije bilo moje prvo pojavljivanje na sceni, ali jeste najznačajnije. Moje kolege i ja smo uživali, i mnogo naučili kroz izgradnju naših likova i njihovih složenih odnosa.  Svaki put kada bismo je igrali osjetila sam ono što svaki glumac jednom osjeti, a to je da, u pozorištu, iz igranja u igranje, sebe uvijek i neprekidno možeš nadograđivati. Zaista je nepregledan prostor za istraživanjem i izvedbom novih stvari, uz jednu ulogu se može porasti do neslućenih visina, ali se isto tako možeš i „slupati“. Zbog svega navedenog, pozorište je mladom glumcu neophodno za ličnu i profesionalnu izgradnju.

Imala si priliku da igraš u filmovima „Da li ti nedostajem?“, „Glas u tišini“ i „Žmurke u boji“, kao i u seriji „Branilac“. Prema tome, šta možeš reći o svom iskustvu na filmu i televiziji?

» Ova iskustva su bila uzbudljiva, jer su to moja prva pred kamerom. Trudila sam se da upijam i učim, jer je rad na setu nešto za šta vam je potreban trening, a gluma pred kamerom zahtijeva drugačija sredstva. Osjećam se jako prijatno pred kamerom pa je ta okolnost olakšala prve korake. Citirala bih američkog glumca Terensa Mana koji je rekao: „Film će vam donijeti slavu, televizija novac, a pozorište će vas učiniti boljim.“ Zato ponavljam da je za mladog glumca vrlo važna scena, jer se na njoj najbolje peče zanat, iako je meni lično oboje podjednako važno.

Kako vidiš svoju karijeru u budućnosti? O kakvim profesionalnim poduhvatima maštaš?

» Ne želim da govorim o prognozama. Uz malo sreće i mnogo rada, ne sumnjam da će se ostvariti ono o čemu maštam. A mnogo volim da maštam. Takođe, pored glume, voljela bih nekada da se oprobam u režiji i produkciji, pa sam ovog ljeta, snimajući film na čarobnim Prokletijama, dobila ideju i počela sa pisanjem scenarija za kratki igrani film. Ukoliko neko od profesionalaca iz pomenutih oblasti želi da sudjeluje, dobro došli! (smijeh)

Kada bi bila u prilici da oživiš nekog/u umjetnika/cu ili istorijsku ličnost ko bi to bio i zbog čega?

» Skoro sam se bavila životom Jovanke Orleanke kroz analizu filma „Stradanje Jovanke Orleanke”. Taj film me je zaintrigirao, stoga ga preporučujem vašim čitaocima. Hrabrost i neustrašivost te djevojke od 19. godina jeste, upravo, ono što nam nedostaje, što nam je neophodno i za čim vapimo, a da toga nijesmo ni svjesni. Ovog puta, biram nju.

Za kraj – šta poručuješ čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

» Neće nam biti bolje ako uzaludno nastavimo da kudimo pojave, ljude i okolnosti koje nas okružuju. Samo se iz razumijevanja, dijaloga, poštovanja, vaspitanja i ljubavi mogu roditi ideje koje nas mogu izbaviti iz bunila kojim smo okruženi. Jedino će na taj način oni civilizovani dobiti jači glas od neznavenih.