– Piše: Sarabela Drljan –

Šta je slava i da li stvaramo zarad slave i hvale drugih?

Biti slavan znači biti besmrtan. A zašto stvaramo? Ispravan i moralan stav bi bio da stvaramo nešto jer želimo opšte dobro, radimo za opštu korist ljudi i ostalog živog svijeta. Izuzevši ovakav utopistički pogled, ostaje nam da je ovo obmana. Ne, ja vas nisam obmanula, ili  jesam?

Želja da budemo besmrtni „čovjekoliki bogovi“ čijim postojanjem se mijenja svijet jer mi utičemo na njega, je davnašnja i nepresušna žeđ svakog umnog dvonošca, tj. nas ljudi.

Još u pećinama širom Evrope, prije nešto više od 50.000 godina, davali smo lični pečat, nešto svoje što će ostati za nama; crtali smo linije, tačkice.

Mnogo kasnije, kada smo to prerasli, stvarali smo žive slike životinja. Onda se čovjek osmjelio pa je sebi stvarao toteme, idole.

Kada je prerastao te „boginje“ odlučio se da stvori „idealno biće“ koje nalikuje na njega.

U Grčkoj, malo pretjerasmo, pa stvorismo ne samo bogove divnog izgleda (ali loših osobina), nego i junake i heroje. Sjetimo se Tezeja, Herkulesa, Ahileja, Odiseja. Ti „savršeni ljudi“ (i pored brojnih nesavršenosti), su sebi obezbijedili vječnu slavu- besmrtnost.

Brojna djela, kako u umjetnosti, tako i u kulturi su, kažu znalci/ stručnjaci „besmrtna“. Kako parče papira koje na sebi ima boje može biti besmrtno, ako nije smrtno? Kompozicija koja se dobija kada se sastavi više različitih ili sličnih instrumenata koji zajedno čine skladni ton. Nešto i nema logike, ajde prihvatih nekako ove heroje sa nadljudskom snagom i umnim sposobnostima, ali aman, papir, ton?

Možda tajna leži u tome da čovjek oduvijek daje vrijednost stvarima, bilo živim bilo neživim. Po zakonu tržišta (na kome se sučeljavaju ponuda i tražnja) kada za nečim ima više tražnje to dobro je poželjno jer ga većina želi. U ovom našem slučaju, to dobro je luksuzno dobro jer mu je čovjek dao takvu vrijednost.

A ko ljudima daje vrijednost? Za Mona Lizu znamo, utvrdili smo o čemu je riječ, Mjesečevu sonatu, ali ljudima?

Mi smo ti koji im dajemo vrijednost. Ali, šta čovjeka izdvaja iz mase? Njegova/njena izrazita genijalnost i nadarenost, vrline, osobenost, doprinos za društvo, vrijedno hvale nesebično i herojsko djelo, sve drugo nema opravdanja. I opet, još jedna nelogičnost, otkud onda na tom zvezdanom nebu „besmrtnih idola“ sijaju tirani, ubice, sadisti, ludaci?

Još jedan duboki psihološki problem. Ljudi iz straha prihvataju takve „idole“.

I opt se vraćamo u daleku prošlost gdje su ljudi štovali toteme, kamene blokove i vjerovali su da ako budu dovoljno uplašeni i pokorni, imaće to za čim žude.

Da rezimiramo ovo do sada, mi dakle, cijenimo genijalnost i takvima dajemo slavu, ali istodobno, dajemo slavu tiranima iz straha od njih.

Na onoga ko nema duhovne ili umne  snage, slava je kao bačeno prokletstvo koje usmrćuje dušu; dok ima onih koji svojom snagom duha odbacuju zamke slave. Jedan od takvih je i rimski imperator Marko Aurelije, rijedak car među filozofima i filozof među carevima. On je bio moja inspiracija za ovu temu.

Biti slavan zbog sopstvenih vrlina i karaktera, intelekualnog doprinosa svijetu kod njega je opravdana sa razlogom. Možda je njegov „lijek“ bio u tome da zna da je sve konačno, i da se ne plaši smrti koja je prirodna, da svaki dan živi kao da je posljednji radeći na sebi i šireći sopstveno znanje brišući loše osobine i mane.

U današnjem svijetu koji nedvosmisleno gaji kult javnih (slavnih) ličnosti se smatra suludim reći da ti „odabrani“ nisu ništa drugo nego samo krv i meso, obični i ni po čemu posebni pojedinci. Nismo mnogo odmakli od prastarog vjerovanja zar ne?

Rimljani su imali jednu dobru praksu. Uz imperatore je stajao rob čija je jedina svrha bila da caru govori uvijek i svugdje na uvo: „memento mori, memento mori“ opominjući ih da se sjete smrti držeći ih pribranim i svjesnim, jer slava je zamka i najveći opijat na svijetu.

Podsjetnik vama- živite danas jer sjutra je (ne)izvjesno. Sjetite se da ste smrtni i da su oni koje hvalite ili veličate smrtni. Doprinesite svijetu koliko možete dobrom, želite dobro i nadajte se dobru.

Podsjetnik sebi- živi danas, jer sjutra je izvjesno. Memento mori…memento mori…