Gospa ili onaj koji je ogoljen, nag. Usnio. Ko je na pravici, a ko na krivici? I koji/čiji to tas mjeri, vaga? Dok bodeži, unakrsno pohranjeni pod pragom, čekaju oslobođenje prirodnom katastrofom, zarobljeni ljudskim smaknućem – zlom!

Licem u lice ta Gospa (Gospava) i kakofonija. Njen sklad i harmonija. Milozvučje u kanonu življenja po uzusima čopora. Zakonom cijepanja krštenice, koji je iznad zakona svih, odabira ko ima pravo da traje, da je SVOJta u tvrdokornom patrijarhatu, dijagnostikovanoj teškoj bolesti. Neizlječivoj. Zakon krštenice, kojim se ovjekovječuje odobreno pripadanje, jer se uvijek mora pripadati da se ne bi otpadalo, imao bi pandana u antičkim tragedijama. I taj pir (pyr = vatra) u biti prezimena, u nomina sunt odiosa, je zajednički imenitelj, korijen potomstva kao u vatri nestalog, nemalog. Zato su ženski likovi, od „zaslijepljenošću suncem“ nosioci loše karme, pleća na kojima se sva kola i sva koplja slome; onaj usud koji tvori, patvori i sagori. Da li Piranovice, poput zlotvornih pirana, proždiru muške? Da li drugog ili ipak sebe? Otkriće vam Kakofonija: „Kakite ljudi vlastite glasove, izlazi vam kaka na usta“, Stanka Rađenović.

Roman Kakofonija autorke Katarine Sarić otvara se pred nama kao “javna kuća” višedecenijske porodične sage. Tekst je smišljeno pisan u “komadima”, bez predaha, kao proliven bes i bol koji je posredovan umnoženim narativnim instancama. Raskomadano telo, pre svega žensko, i tako rasparčano i silovano i dalje okuplja i rastura ovaj jeziv dom istorije, politike, kulture i tela koja pod tim pokrovom žive i umiru. “Otvaranje kuće Piran” za javnost, od dućana do bašte i teatra na čijim kapijama stoji natpis “KAKOFONIJA”, čitanje se razgranava i zamire, nalik pesmi “Kakofoničarki”, koju čine ženski članovi porodice Piran. “Tešku prljavštinu decenija i živo blato” u kojima su zarobljeni stanari ove “kuće”, naratorka će izgovoriti u jednom dugom kadru bez rezova, kao povraćeni sadržaj sećanja na nekoliko generacija piranske loze. Ženska linija je “veštičja” i stradalnička i snažna, za njom meštani “triput pljuju”. Muška linija je data na polju razgradnje i destrukcije, zaborava i nasilja. To su oni koji se kriju iza ogovaranja i stradaju na pomorskim putovanjima i u pečalbarskom znoju. Okosnicu knjige čine zločini, žrtve, ljubavi i zlostavljanja. Kružnica naracije i okućnica teatra se širi i sužava i žrtve postaju dželati, igrajući nova punk-kola novih zločina, Mirjana Stošić.