Produkcija: Korifej teataru saradnji sa Opštinom Kolašin

Tekst: Vasko Raičević
Dramatizacija: Milana Matejić
Režija: Zoran Rakočević
Asistent: Nataša Milićević
Igraju: Petar Novaković, Jelena Đukić, Nemanja Todorović, Đorđije Tatić, Anđelija Rondović, Dejan Ivanić
Scenografija: Ivanka Vana Prelević
Kostim: Zoran Rakočević
Tehničar: Radovan Drašković
Zanatski radovi: Miroslav Bato Lisičić
Dizajn zvuka: Mladen Nikčević
Asistent na video materijalu: Mladen Ivanović
Dizajn: Srđa Dragović
Fotografija: Duško Miljanić

Projekat sufinansiralo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore

PREMIJERA: Centar za kulturu Kolašin, 25.02.2023. u 20h 

– Šta ćemo ako se ubije?– Naši se ne ubijaju.– Hitler se ubio zbog toga. Ja bih se ubio zbog toga.

RIJEČ PISCA
Čitajući Markesov roman Jesen patrijarha razmišljao sam kako bi izgledao kraj neke dugotrajne vladavine na Balkanu. Kakvo je to nasljeđe jednog razorenog sistema i koji su to ljudi koji su preživjeli to traumatično rušenje jednog svijeta za koji su mislili da je vječan. Oni koji su preživjeli 90-te, dobili nadu u izgradnju novih vrijednosti i ostali da egzistitraju kao poražena klasa. U međuvremenu stasali su neki novi ljudi. Oslonjen na literaturu, dramu sam gradio na arhetipskim odnosima: revolucionari predstavljaju splet sila od kojih jedna nošena vatrom idealizma snažno vuče naprijed, a druga je kontemplativna, tamna, i u krajnjem ishodu pragmatična. Oni koji su izgubili u klasnim prekompozicijama nakon sloma starog sistema, imaju kontratežu u novim generacijama, izgubljenim u haotičnim perspektivama novog doba. U tom novom mora biti i zrno nade. Ovaj višak literarnih elemenata može biti opterećenje za scensko čitanje komada, ali ja ga vidim kao otvaranje prostora za inspiraciju onih koji na njegovoj inscenaciji budu radili. Možda je tema komada bila preosjetljiva za one koji su ga ranije čitali, pa mu je trebalo više od 10 godina da pronađe svog reditelja. Isto tako, čini mi se da je upravo sada idealno vrijeme da se ova priča ispriča.(Vasko Raičević)

RIJEČ REDITELJA 
Živimo u društvu u kojem još uvijek nije postignut društveni koncenzus da li nam je potrebna promjena. I to uopšte nije pitanje mentaliteta koji se učaurio u sopstvenom konformizmu, već osnovno pitanje ljudskog dostojanstva i etike. Društvene, to jest političke elite, svojski su se potrudile da naše društvo drže u sopstvenom rezervatu uticaja, kako bi se preko leđa društvene imovine i javnog interesa ne samo obogatile, već i lansirale u zamračenu orbitu vlasti i moći. Nije crnogorsko društvo u tome usamljeno, iako ova predstava neodoljivo podsjeća na naše tridesetogodišnje tekovine: autoritarnu vlast, kult ličnosti, tajkunizaciju državnih dobara, navodnu evropeizaciju, korupciju, nepotizam, klijentelizam, društveno raslojavanje.Ovo je, dakle, komad o političkoj promjeni ili uopšte o njenoj mogućnosti. To svakako jeste dnevno-politička tema kojom se bagateliše još od početka devedesetih, ali i posljedica brojnih društvenih konflikata u koje su nas “elite” gurale, zapravo proizvodivši samo jedan jedini rezultat: demoralisano opustošeno i privatizovano društvo u kojem su novi vlasnici naših dobara stvorili privid napretka i vladavine prava, iz kojeg mladi ljudi odlaze, ili makar, po svim anketama, žele da odu. (Zoran Rakočević)