Predstava “U amanet” kao trijumf alternativnog teatra

Predstava “U amanet” kao trijumf alternativnog teatra

Foto: Duško Miljanić

–  Piše: prof. dr Dragan Koprivica (savjetnik u resoru kulture) –

Koliko je pozorišna publika u godini korone željna predstava, posebno onih vrhunskih, najbolje se vidjelo u sali Dodesta KIC-a “Budo Tomović” 3. aprila, kad je premijerno prikazan scenski spektakl, koreodrama, komad iz domena alternativnog teatra, teatra pokreta, plesa i eksperimenta, “U amanet”, koreografkinje i rediteljke Tamare Vujošević Mandić.

Ljubitelji drugačijeg pozorišta u Crnoj Gori, onog koje dokazuje da je nastalo iz prastarih rituala i obreda, pokreta, nijemog monologa i dijaloga, iz gestualnih radnji, pamte tzv. drugačije pozorište. Posebno preko predstava sa svjetskih adresa u okviru FJAT-a (Festival jugoslovenskog alternativnog teatra) i FIAT-a (Festival internacionalnog alternativnog teatra), koje su stariji imali sreću da gledaju tokom proteklih decenija radujući se onostranim vizijama teatra i njegovim korijenima.

Koreodrama sjajne Tamare Vujošević Mandić vraća nas tim pozorišnim temeljima uz višeznačni ples dvije heroine na sceni, koje sinhronizovanim pokretima dva tijela u praznom prostoru, snažnom emocijom, uz svega nekoliko gorkih rečenica tokom komada, uz sinergiju zanjihanih figura, u mističnoj atmosferi povratka čovjeka prirodi, kazuju više nego mnoge skupe predstave kakve smo imali nepriliku da gledamo u našem Nacionalnom teatru potonjih godina.

Foto: Duško Miljanić

Skoro mitski osjećaj, koji je još od samog početka zacario na maloj sceni Dodesta, uz krajnje ekonomično korišćenje scenskih efekata, vratio je publiku na stare staze alternativnog teatra. Osnovna zamisao rediteljke bila je da se komadom na plesni, zaumni, naglašeno senzitivan način, prikažu sudbine dvije žene sa našeg crnogorskog krša, majke i kćerke. Majke, koja kćerku uči koracima života vodeći je u novo vrijeme uz brojna upozorenja. Uz naglašenu, za naše prostore prepoznatljivu, roditeljsku posesivnost, brigu za buduće korake svoje nasljednice, uz oprez koji prelazi u muku i obostranu patnju. Uz podsvjesnu snažnu želju kćerke da do jednog trena ostane u majčinskom okrilju, ali i da napusti sigurnu luku porodice u potrazi za izazovima nepoznatog.

No, kako to obično biva kad je riječ o sjajnim predstavama, a ova to jeste po mnogo čemu, moguća su i šira tumačenja. Iako je Tamara Vujošević Mandić u ovom komadu snažno posvećena duhovnom biću Crne Gore i njenom arhetipu, nameće se utisak da je rediteljka dala mnogo šire, univerzalne vizije o ženi, ljudskom biću, njenoj sudbini na svim meridijanima, stvorivši etidu o njenim patnjama i nemirima, dilemama i traumama, istim na svim kontinentima.

A ovakva učitavanja samo potvrđuju bogatstvo pozorišnog spektakla koji smo vidjeli, govore o višeznačnim porukama po klasičnoj teoriji otvorenog djela. Pritom uz mogućnost da i sam gledalac, uz bogat scenski ugođaj, bude aktivni sudionik pozorišnog čina.

Istovremeno, Tamara Vujošević Mandić je crnogorskom društvu poslala i snažnu poruku druge vrste. Teatrom pokreta, predstavom u kojoj je publika tokom sat vremena čula svega nekolike rečenice u duhu već poznatih amaneta sa crnogorskog krša, rediteljka je postavila i pitanje današnjeg društvenog trenutka Crne Gore. To jest, šta smo sve za proteklih godina uradili riječima mi, i šta su sve riječi uradile nama. I je li vrijeme da se bar malo odmorimo od riječi, i da riječi odmore od nas. Da na tren počinemo od bujice riječi, koje često predstavljaju negaciju samih sebe, i samih nas, stvarajući kontraproduktivni komunikacijski jaz, oštećeni jezički kod, i štetu sociumu u cjelini.

Foto: Duško Miljanić

Treba istaći i scenske domete i empatiju već iskusne, izvrsne glumice, Julije Milačić Petrović Njegoš, njeno dominantno posesivno nadigravanje na otvorenoj sceni sa mlađom junakinjom, balerinom Anom Babac… Uz generalne komplimente treba naglasiti i njihov sinhronizovani govor tijela, u pojedinim trenucima uz pretvaranje dva u jedno biće, uz ritualne zamahe kao u savršenim baletskim tačkama, sa mjerom. Uz uživljavanje obje junakinje do nivoa kad se predstava ne igra i ne izvodi, nego živi i doživljava iz dubine bića, uz prodor nekih mračnih nagona kroz odnos supremacije u subordinacije.

Predstave ovog tipa još jednom ukazuju na potrebu kontinuiranog njegovanja alternativnog pozorišnog izraza u Crnoj Gori. Istovremeno ukazuju i na važnost i značaj FIAT-a, koji će u našoj zemlji opet biti održan u septembru ove godine, u slavu drugačijeg, onostranog, lucidnog scenskog viđenja različitih pozorišnih poetika.

Svakako, priznanje za ukupan doprinos predstave treba odati i dramaturškinji Steli Mišković, i ostalim saradnicima.

Naravno, cio projekat brižno je podržala rediteljka CNP-a, Ana Vukotić, direktorica FIAT-a, koja ima čime da predstavi Crnu Goru na tom festivalu najesen. Koreodrama “U amanet” već je četvrti projekat FIAT-a od obnove festivala 2013. godine, i najbolji dokaz da FIAT mora da traje. I da njegovu realizaciju mora podržavati država u interesu bogatstva različitosti naše kulture, pozorišnih vizija i drugačijih tumačenja teatra, što nas vraća njegovoj esenciji i prapočecima.

Message
x