Slova ne pucaju, opominju – Momčilo Zeković Zeko

Slova ne pucaju, opominju – Momčilo Zeković Zeko

Momčilo Zeković Zeko, privatna arhiva

„Nažalost mnogo štošta je izgubilo moć. Slova su smjestili u bolnice i trude se da ih tamo ostave što duže. Novost je samo talas slovnih ishitrenosti koje plaše i ubačaju u neke filmove iz prošlosti.“

Piše: Sarabela Drljan –

Povodom Svejtskog dana poezije 21. marta, crnogorski kantautor, pisac, kompozitor i bas gitarista grupe Perper, Momčilo Zeković Zeko je odgovorio na moja pitanja u čijim odgovorima ćete, nadam se, barem malo spoznati nesalomivi duh borca za pravdu čije riječi poput sablje sijeku tmurne dane koji su bili, i koji će tek biti pred nama.

Momčilo Zeković Zekoje rođen 1967. godine. Do sada je objavio knjige kratkih priča „Gravitacija istine“ (1997), roman „Zaliveni fikus“ (2003, 2004) (nominacija za nagradu „Miroslavljevo jevanđelje“), knjiga poezije „Džep sa tajnama“ (2017), roman „Muško–ženske puzle: Knjiga o njoj“ (2019).

Kao jedan od osnivača, član i autor grupe „PERPER“ objavio je i više knjiga pop-rok poezije i muzičkih autorskih djela među kojima se posebno ističu: „Sa gomile velikih oblaka“, „Bludni snovi“, „Perper“, „Uživo iz CNP-a“, „Iz dana u dan“, „Tragovi“ i „Do kraja uzdaha“. Njegov samostalni projekat „Džep sa tajnama“ bio je nominovan za „Trinaestojulsku nagradu“. Pored toga, bio je autor više od 300 objavljenih pop-rok kompozicija za različite domaće i regionalne zvijezde.

Njegova djela su prevođena na francuski, italijanski, portugalski, ukrajinski i engleski jezik.

Živi i stvara na Cetinju.

Momčilo Zeković Zeko, privatna arhiva

Obično kada sretnemo nekoga koga poznajemo, red je pitati za zdravlje, da li je dobro ili ono naše “kako ide?”. Ali, danas dođe neko čudno vrijeme, turobno. Kao da niko nije dobro, niti im dobro ide, i ko zna kada ćemo doći sebi. Mada, čini mi se da si ti odlučan da se perom boriš protiv tame. Da li je lijepa riječ najbolji lijek ili smo postali imuni na nju?

– Hvala na pitanju. Lijekom slova održavam se u normalnom stanju bez temperature zbog koje bih mora da im stavljam obloge i dajem antibiotike. Nadam se da se i vi dobro ośećate. Onog trena kad imunost preuzme inicijativu počeće klaustrofobično sahranjivanje naše savjesti. Slova ne pucaju, opominju. U ćorsokaku su, uvezana u ko zna kakve čvorove.

21. marta je svjetski dan poezije ustanovljen je od strane UNESKO-a 1999. godine. Svrha ovog dana ja promocija čitanja, pisanja, objavljivanja i poezije u školstvu širom svijeta; ali i ”davanje novih podsticaja i priznanja nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima”. Da li je poezija „umrla“ i koliko smo izgubili moć da osjećamo i prenosimo osjećanja pisanjem iste?

– Nažalost mnogo štošta je izgubilo moć. Slova su smjestili u bolnice i trude se da ih tamo ostave što duže. Novost je samo talas slovnih ishitrenosti koje plaše i ubačaju u neke filmove iz prošlosti.

Pišem poeziju već toliko godina ali uvijek sa namjerom da dobije i adekvatnu notu. Do karantina nijesam uzimao za ozbiljno da treba da vježbam konstantno. Zahvalim Nebu što mi je nekako osvijetlilo put da krenem tim dnevnim dozama Opstanka. Aktivnost od 365 dana izvuklo je sa nekih proplanaka dosta dragih stihova. Vjerujem da će neke napisane pjesme preživjeti. Tako je nastala Quarantine edition „Sve iz jednog mjesta“, a za koji dan izlazi i Postkarantinska edicija. Ovi „drugačiji“ dani su mi pokazali da je veliki broj onih koji vole slova. Pregledi koje sam imao od februara prošle do marta ove godine pokazuju da ne treba da brinemo, da je još uvijek dovoljno onih osoba kojima slova znače. Čestitam svima koji poštuju Svjetski dan poezije.

Za svoj objavljen album „Džep sa tajnama“ kao dio tvog samostalnog muzičko-poetskog projekta, bio si  nominovan za Trinaestojulsku nagradu. Meni posebno draga „Od Božića do Božića“ i stihovi:
Vazduh koji pleše da l’ te dira,
ko u snove svira, tijelom zasvira.
Kako ti dobro stoje
Sve (još) su to moje boje.”
– da li i dalje vjeruješ u ljubav? Ili je ona postala brutalna kao što si jednim dijelom to pokazao u svojoj knjizi “Priča o njoj”?

– Da. Godina 2017 je na određeni način moj novi početak. Želio sam ispričati drugačiju priču. Saradnja sa velikim brojem kolega, promocije i koncerti koji su zaustavljeni zbog pandemije. Nadam se da će biti prilike ponovo. Tiraž diska više nego iznenađujuće dobar. Ponosan na to jer konzumiranje muzike rijetko ko upražnjava na taj način. Orkestracije, pop i rok obrade, sjajni ljudi koji su učestvovali u projektu, te recitali su bili iznenađenje. Dođoh do nominacije za nagradu. Iako drugih sličnih materijala nije bilo, e da, i disk je pratila i knjiga. Ipak, kao neko ko nije prepoznat od bilo kojeg establišmenta, naravno da je nijesam dobio, ali to ne znači da treba da se ostaje u magli. Pišem zbog sebe i publike pa «ako me se sete, sete». Ko ne bi volio nagradu od zemlje za koju sve radim.

Od Božića do Božića će naći svoje mjesto na «Džepu sa tajnama broj 2» i uz još nekoliko pjesama i recitala uradiću izdanje pa makar kao uspomenu na ovaj period koji je za nama. Nadam se da ću uspjeti u tome. Dukati upravljaju mogućnostima.

Ljubav? Pa ko u nju ne vjeruje onda ne znam što radi ovđe! Ali na ljubav gledam sa mjesta sa kojeg lakše prihvatam okolnosti. Muško-ženske puzle (Knjiga o njoj) su dali realniju sliku svijeta oko nas i na koji način konzumenti ljubavi prelaze iz trake u traku, trčeći bez radarske kontrole. Ponosan. Knjiga je razgrabljena u rekordnom tiražu. Establišment se ni tim povodom nije bavio puzlanjem.

Šta je poezija za tebe? Kome se diviš, da li su Vitu Nikolić, Dugo Krivokapić, Dragan Radulović, Miladin Šobić i Tin Ujević pjesnici koji su ostavili duboki trag na tvoje stvaralaštvo pa si odlučio da u ime zahvalnosti objaviš i pjesmu “Đe god sa Trebjese” koju čita maestralni Slobo Marunović?

– Mnogo je onih koje sam čitao i i od njih učio. Mnogo onih koje i sada stavim ispred očiju. Svakako, volim naše prostore, najbliži su mi. Nadam se da je Slobovo govorenje moje poezije prenijelo emocije koje sam posvetio pjesnicima koje cijenim.

Za sami kraj, da li postoji nešto što bi podijelio kao iskustvo ili savjet budućim poetama i našim čitaocima Pozornice?

– Slovarenje niz padine počinje i ne zaustavlja niko. Nekad je slovosnijeg napadao koliko treba, nekad zafali, ali ima li na svijetu ljepših putovanja. Slova su i karta i pasoš. Može se, đe god.

Message
x