– Autor: Darko Šćepanović –

U romanu „Alhemičar“, koji ga je učinio planetarno popularnim, Paulo Koeljo piše: „Kad nešto jako želiš, cio Univerzum se udruži samo da bi uspio da ispuniš svoju želju.“ Iako bi skeptici navedenu sintagmu nazvali tek pukom maštarijom, želje se, ipak, ostvaruju onima koji znaju šta hoće od života. Naš sagovornik, glumac Momčilo Otašević, od dječačkih dana je znao da se želi baviti glumom. Danas, kada je jedan od najpoznatijih crnogorskih i regionalnih glumaca, Otašević ističe da se „na daskama koje život znače“ ośeća jednako izvanredno, kao i kada je prvi put zakoračio na scenu. Osim u pozorištu, brojne role je ostvario u filmovima i televizijskim serijama, i vrlo brzo stekao status miljenika publike. Angažovan je na brojnim projektima, ali ga ni to nije spriječilo da, uprkos nedostatku slobodnog vremena, i uz prepoznatljivi cetinjski humor, za portal Pozornica.me iznese neke svoje stavove i zapažanja. Znajući da smo na istoj strani – onoj za ljepši i kvalitetniji kulturni prostor naše države, uvaženom mladom umjetniku želimo još više ličnih i profesionalnih postignuća.

Gospodine Otaševiću, u želji da buduće mlade glumce iz Crne Gore osnažimo da krenu Vašim stopama u ovoj zanimljivoj umjetničkoj profesiji, recite otkud potiče Vaše interesovanje za glumu?

– Ono što je presudno uticalo na to da gluma postane moj životni poziv bukvalno jeste sam ośećaj koji sam imamo dok sam se, kao klinac, amaterski bavio glumom u toku osnovne i srednje škole. Bio sam revnostan polaznik dramskih sekcija u obje škole, te učestvujući na raznim festivalima u tom periodu, otkrio sam da se nevjerovatno lijepo ośećam dok igram na sceni. Međutim, pošto poslije mature, na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju nije bilo upisa studenata u toj studisjkoj godini, uslijedila su neka moja „lutanja“ po nekim drugim fakultetima – političkim naukama, arhitekturi, pravu, turizmu. No, kada sam se poslije nekoliko godina traženja konačno osvijestio, vratio sam se na Cetinje i upisao glumu, a što je još za mene važnije – tada mi se i vratio onaj lijepi ośećaj kada izađem na scenu, a koji me i dan-danas prati kada igram neku predstavu koju volim. Zbog toga ističem da je, za mene, pozorište ultimativna sloboda, jer kada odem da igram predstavu, što god da se događalo ili se događa do minut do osam, promptno prestaje da se događa do završetka predstave. U tom vremenskom intervalu, ja se nalazim u jednoj zatvorenoj crnoj kutiji i gubim pojam o tome koji je dan, koliko je sati, jesu li đeca zaspala ili pojela bocu i sl. Dok igram na sceni, sve drugo prestaje da postoji ili, bolje reći, ja na sceni odmaram od života.

Diplomirali ste na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Možete li reći kakva su iskustva obilježila Vaše studiranje u crnogorskoj Prijestonici?

– Moram naglasiti, gospodine Šćepanoviću, da sam se ja iz Rima vratio na Cetinje kako bih studirao glumu, i to je bilo vrlo neobično. Čak i kući su se začudili kad sam se vratio ali ja sam bio vrlo jasan: vratio sam se zbog glume, a ne zbog Cetinja. I zaista, gluma mi se toliko sviđala da sam, ne samo ja, već svi oko mene, neizmjerno srećni zbog takve moje odluke. S druge strane, meni je bilo fenomenalno studirati na Cetinju, jer to je mali grad, koji ne nudi baš veliki izbor aktivnosti za osobu od 19, 20 godina te, osim učenja, nemaš što drugo da radiš. Prema tome, ja sam, zajedno sa cijelom svojom klasom, išao na predavanja od 08.00 h do 18.00 h, a onda od 18.00 h pa do poslije ponoći smo vježbali scene. I sada mislim da današnji studenti, svih umjetničkih fakulteta, na Cetinju imaju sjajnu atmosferu za rad i učenje, jer ako išta imate na Cetinju onda to je vrijeme i predivan ambijent. Osim toga, stalno ste okruženi slikarima, vajarima, glumcima, rediteljima i dobrom ekipom ljudi koji jesu i koji će biti uspješni u svojim poslovima pa ćete, nekad, s ponosom isticati: Ee ja sam ti s njim učio!

Aleksandar Ivanovič Hercen, ruski filosof i književnik, je zapisao: „Pozorište je vrhovni autoritet za rješavanje životnih pitanja.“ Šta Vi mislite koja je uloga pozorišta nekad i sad?

– Kao što već rekoh, pozorište je za mene, svojevrstan, bijeg od stvarnosti i utočište đe ja uživam što je maksimalno moguće u svom poslu. Ali koja je danas uloga pozorišta? U ovim vremenima kada je sve postalo brzo, lako dostupno i prolazno, mislim da bi pozorište trebalo biti najskuplje od svega, upravo iz razloga što je “živo meso” pred tobom, tj. živi ljudi nešto rade na sceni koju gledaš. U pozorištu se sve događa sad i odmah, nema laži, nema prevare. Na publici je da li da prihvati ili ne prihvati ono što vidi na sceni.

Koliko pozorište uspijeva da izađe u susret savremenim potrebama jednog društva? A da li uspijeva da od mlađe populacije formira publiku?

– Da li pozorište uspijeva da izađe u susret savremenim potrebama jednogdruštva srazmjerno zavisi od samog društva, dok društvo, opet, zavisi od kulture. A kakvo smo društvo i koliko smo kulturni, svi se moramo dobro zapitati. S druge strane, lično stičem utisak da mlađa populacija sve više i više dolazi u pozorište. Takođe, nerijetko me neko od tih klinaca sretne pa se jave: „Hej, śećaš li se ti mene?“, i pokažu mi sliku sa neke predstave od prije deset godina. Dakle, oni su tu, vjerna publika koja i dalje ide na predstave. To me ujedno i tješi i raduje.

Imajući u vidu da se, igrajući na sceni, glumac pretvara u karakter kojeg tumači, recite kako se odvija Vaš život nakon odigrane predstave tj. da li uloge koje igrate utiču na Vas privatno? A kako je živjeti sa glumcem?

– Ne, uloge koje igram na sceni nemaju veliki uticaj na moj privatni život. Dakle, kad se predstava završi – završila se. Jedini problem koji, ponekad, donesem kući jeste kada nijesam sasvim siguran na koji način da najbolje riješim scenu pa onda pitam suprugu da li, možda, ona ima neku dobru ideju ili savjet za to. Prema tome, kad se spusti zavjesa, obično mi treba najduže 2 minuta i čaša vode, i ja sam onaj isti čovjek koji sam bio prije igranja predstave. Eto, možda kilogram ili dva lakši, u zavisnosti od težine uloge. Iskren da budem, kad bih ja teret svih svojih odigranih uloga nosio kući, vjerovatno da bih prije pet godina bio mrtav čovjek.

Osim pozorišnih uloga, važno je napomenuti da ste ostvarili veliki broj uloga u različitim televizijskim i filmskih ostvarenjima. Prema tome, postoji li neka od uloga koja je bila najzahtjevnija po Vas i u kojoj ste nadmašili sebe?

– U principu ne. Mislim da još uvijek nijesam napravio ni blizu nešto što bi se moglo nazvati savršeno odigranom ulogom, na način kako bih ja htio i volio da je do kraja i da mogu reći: To je to! Generalno, kad su moje uloge u pitanju, nikad nijesam zadovoljan, do kraja, skoro ni sa čim. Uvijek to može bolje. Nekako i sebe guram tako da nijesam zadovoljan, da tražim što nije dobro i da to ispravim, da se trudim da upijam nova znanja. Znate, kad sam bio mlađi dešavalo mi se da pomislim: „Ovo sam baš super uradio!“, ali tek tada bih bio u problemu. U krajnjem, glumom ću se cijeli život baviti, i učiću dok sam živ.

Vaša enormna popularnost započinje ulogom Luke Radmilovića u seriji “Budva na pjenu od mora”. Kakva śećanja Vas vežu za rad na pomenutoj televizijskoj seriji?

– Serija „Budva na pjenu od mora“ je bilo jedno predivno iskustvo, koje ću za zadovoljstvom pamtiti do kraja života. U mom slučaju, zaista, jedno nezaboravno postignuće i izvanredna odskočna daska za bavljenje glumom po regionu. Bili smo mladi, sa odličnim honorarima, snimali na prelijepim lokacijama, družili se sa super ekipom i gomilom starijih glumaca od kojih smo mnogo toga mogli da naučimo. Čitav taj projekat je bio fenomenalan i mislim da je pitanje kada će se i hoće li se, uopšte, nešto slično ponoviti. Evo i sada, ta serija se emituje i ljudi je sa zadovoljstvom gledaju.

Šta je zajedničko, a šta razlikuje Luku i Momčila?

– Zajedničke su nam fizičke karakteristike: boja očiju, boja kose, zubi, itd. (smijeh). Takođe, ja sam svom liku poklonio onu majicu sa tijelom Popaja, u kojoj se Luka prvi put pojavljuje u 1. epizodi. Ono što nas dvojicu razlikuje jeste to što ću ja, uvijek, u životu ispratiti svoje srce i neću, poput Luke, prezat na milion stvari na koje je on prezao. Doduše, moram reći da smo, dok sam bio mlađi, on i ja smo imali više zajedničkih osobina nego što ih on i ja imamo danas kad sam značajno stariji. Danas sam ga po mnogo čemu prevazišao.

Imali ste priliku da upoznate slavnog danskog glumca Madsa Mikelsena, koji je, između ostalog, svjetskoj javnosti poznat po ulozi negativca koji se suprotstavlja Džejmsu Bondu u filmu „Kazino Rojal”. Takođe, tada ste izjavili da ste od Mikelsena naučili puno stvari. Možete li sa našim čitaocima podijeliti šta ste konkretno, u profesionalnom smislu, naučili od pomenutog glumca i da li sebe možete zamisliti u nekom budućem ostvarenju iz serije filmova o Džejms Bondu?

– U prvom redu rad, red i disciplina. Zatim, provodeći vrijeme sa njim, zapazio sam nevjerovatnu predanost poslu i profesionalizam koji on ima. Koleginica Sanja Jovićević i ja smo, u njegovom Kopenhagenu, nedjelju dana snimali jednu vrlo zahtjevnu reklamu. Mads je čovjek koji na setu vodi računa o svakoj mogućoj sitnici, probajući do besvijesti svoje radnje i kretanja po istom.  Meni je, kao mladom glumcu, bilo prilično uzbudljivo snimati i družiti se sa Madsom tokom snimanja pomenute reklame. Zato ću to iskustvo pamtiti kao jedan, svojevrsni, “master class”. S druge strane, mogao bih sebe zamisliti u nekom od filmova o Džejms Bondu pod uslovom da vidim gotovu sliku cjelokupnog projekta. Ali, iskreno ne mogu zamisliti da mi ovog momenta zazvoni telefon i da dobijem ponudu za jednu tako veliku ulogu. Takvu varijantu ne očekujem, možda se neđe i nadam ali, kako sada stvari stoje, nije realno za očekivati da se tako nešto može desiti. Nego, možda nekad i bude. Viđećemo!

Imajući u vidu Vašu profesionalnu orijentaciju ka kulturnom miljeu, možete li dati svoj komentar o stanju kulture na svim drušvenim nivoima u današnjoj Crnoj Gori?

– U Crnoj Gori, odavno, ne provodim mnogo vremena, pa mi se čini da baš i nemam pravo da dajem neke komentare. Ali, stičem utisak da stanje kulture u Crnoj Gori, makar u posljednjih deset godina, nikad nije bilo na nekom zadovoljavajućem nivou. Ni danas situacija nije mnogo drugačija, od kulture se samo oduzima. Zapažam da smo u manjku svega – od budžetskih sredstava Ministarstva kulture pa do kulturnih događanja.  Takođe, smatram da bi svi zajedno, kao društvo, trebali da uložimo u kulturu kako bi nam svima bilo ljepše, te da iz punih usta možemo reći da je kod nas kultura na visokom nivou. Razumijem da smo, po pitanju svega, malo tržište, ali siguran sam da bi i na tom malom tržištu moglo da se više radi u ulaže.

Vaš sugrađanin, slikar Dimitrije Popović rekao je da „umjetnost ne može promijeniti svijet ali ga mijenja u sebi samoj baveći se njime“. Šta Vi mislite o ulozi umjetnika i umjetnosti u promjeni ovog i ovakvog svijeta?

– Apsolutno dijelim mišljenje uvaženog gospodina Popovića. Mi, umjetnici, zaista ne možemo promijeniti svijet, ali ono što moramo jeste da konstantno pokušavamo da doprinesemo nekoj promjeni nabolje u svijetu. Lično nastojim da svakim svojim angažmanom, projektom, filmom, serijom ili predstavom neđe, pomalo, „uštinem“ javnost ili ukažem na nešto vrijedno promjene. Je li to Sizifov posao – viđećemo.

Za kraj – šta poručujete čitaocima portala Pozornica.me?

– Vašim čitaocima poručujem sljedeće: Podrazumijevam da ste vaspitani, stoga, budite korektni, ljubazni i, koliko možete, kulturni. Nijesam cvjećka, niti savršenstvo. Štaviše, vrlo sam običan čovjek, ali, na ličnom primjeru, tvrdim da se, uz ove četiri stvari, može postići čudo u životu.